„Time-out“ metoda

Podelite ovaj post

Poštovani gospodine Jul,

Imamo ćerku koja će uskoro napuniti 4 godine. Naša svakodnevica je izuzetno užurbana. Izgleda da smo jedna od onih porodica koje doživljavaju ozloglašeni konflikt između radnog i porodičnog života. Uopšteno, mišljenja smo da su deci potrebni čvrsti okviri i želimo da naša ćerka nauči lepo da se ponaša za stolom i da lepo sedi za vreme jela. Već neko vreme to se razvilo u dramu i ona ne želi niti lepo da sedi, niti normalno da jede. Smatramo da smo jasno izrazili naša očekivanja i puno puta objasnili zašto je potrebno da nauči pristojno da jede. Sada smo počeli da koristimo „time-out” metodu (viđenu u emisiji „Dadilja” na TV-u). Smestimo je u njenu sobu i zatvorimo vrata. Nakon nekoliko minuta uđemo u sobu. U početku, kada bismo ušli u sobu, naša ćerka bi jako plakala. Sada je tiha i ljuta i pojede svoju hranu preko volje. Smirena je i čini sve kako mi želimo. No, mi bismo želeli da se i njeno raspoloženje popravi. Da li radimo nešto pogrešno?

Majini roditelji

Moj neposredni odgovor na Vaše pitanje je „DA”, pa mi dopustite da to i objasnim i da Vam na kraju predložim alternativu. Za početak, zamislimo kako letimo helikopterom i gledamo situaciju „iz vazduha”.

Vidimo dvoje velikih i odraslih, odgovornih, inteligentnih i iskusnih ljudi u beznadežnoj borbi za vlast protiv jedne sićušne i malene četvorogodišnje devojčice. Pa, to je sasvim izvan proporcija – izvan svih merila! Vaspitanje kao borba za vlast uvek je loše rešenje, loš način, jer sve tri strane gube: roditelji, dete i kvalitet njihovog odnosa, nezavisno od toga ko na kraju postaje pobednik.

Ponašanje dece uvek je i ishod njihovog odnosa s roditeljima. Deca se rađaju s različitim temperamentom, a on je često sličan temperamentu jednog od roditelja. Temperament deteta ujedno nosi i različite mogućnosti, odnosno potencijale. Kako će se oni razvijati, prvenstveno zavisi od vođstva roditelja. Drugim rečima – roditelji su odgovorni za taj razvoj.

Kada se u odnosu desi konflikt, odgovornost nikada ne snosi samo jedna strana. Kada se konflikt dogodi između odrasle osobe i deteta, odgovornost je uvek na odraslima i zato je nerazumno i neodgovorno kriviti vašu ćerku za ove konflikte, a to je upravo ono što činite kada je šaljete u izolaciju. Vaša poruka je jasna: mi nismo zadovoljni sa situacijom, a za to si kriva ti!

Kada je roditelj isfrustriran zbog svog odnosa s detetom, dete nikada nije krivo za to. To je odgovornost roditelja, odgovornost prema tome da promene nešto u svom doprinosu prema nastaloj situaciji. Svaki put kada dete okrivljujemo, narušavamo njegov lični integritet i smanjujemo njegovu životnu vitalnost. Krivica i sramota su poznati osećaji koji najviše doprinose samouništenju i ne bi ih trebalo usađivati u detetovu dušu.

Ja ne želim da Vam kažem da ste neodgovorni, daleko od toga! Želeti, na primer, naučiti svoje dete uljudnom ponašanju za stolom vrlo je odgovorno. Međutim, atmosfera unutar porodice, takođe kvalitet odnosa između oca i majke, retko kad zavisi od toga šta činimo, a puno više od toga kako to činimo.

Televizijske emisije kao što je „Dadilja”, zanemaruju ovu jako važnu dimenziju i umesto toga predstavljaju lažnu realnost u kojoj se na prvi pogled sve svodi na vaspitanje koje je ispravno, pogrešno ili sasvim nikakvo. Propagiraju i prenose pristup koji, gledano na duži rok, ne ispunjava nijednu rečenicu od obećanog.

Svojim „lošim” ponašanjem Vaša ćerka Vam poručuje da nešto s vašim odnosom nije u redu, da se ona tu ne oseća najbolje. Vaš zadatak je da preispitate sebe zbog čega je to tako. To ne znači da ste bili loši roditelji; to samo znači da ste pogrešili u nekim slučajevima, i to je sasvim u redu, sve dok preuzimate odgovornost i menjate svoje ponašanje. Svaki roditelj ponekad pogreši, ali se naše kompetencije izgrađuju jedino ako učimo na svojim greškama.

Ne poznajem Vašu porodicu i zato ne mogu da objasnim šta je pošlo po zlu. Ali kao što ste naveli, možda imate preopterećenu svakodnevicu i opterećeni ste time kako da sve funkcioniše, i to u tolikoj meri da se Vaša ćerka počela osećati više kao opterećenje nego kao blagoslov Vašem zajedništvu.

Često vidimo takvu vrstu usamljenosti kod današnje dece, a pre ili kasnije to će uticati i na ljubavni odnos odraslih. Kada usmerimo svu našu energiju na posao i održavanje porodičnog života, izgubimo osećaj da smo vredni u životima članova naše porodice, takođe i oni gube osećaj da su vredni u našim životima. Možda kćerka upravo pokušava to da Vam kaže – „Sada zaista treba da prestanete! Kako bi bilo da se samo ugodno družimo?” Nezavisno od toga šta devojčica pokušava da poruči, predlažem sledeće: sednite svi zajedno na miru i recite joj: „Bili smo toliko nesigurni oko toga šta da preduzmemo da smo te počeli kažnjavati za nešto za šta ti uopšte nisi bila odgovorna. Jako nam je žao zbog toga i nećemo to više raditi. Nismo još sasvim sigurni šta bi trebalo da preduzmemo, ali ćemo svakako preuzeti odgovornost za to”.

U medijima često izgleda kao da „time out” metoda stvarno pomaže. Često to može da bude kratkoročno rešenje. Ukoliko su odrasli stvarno uporni i dosledni, rezultati možda potraju i duže vreme. Uvek važi pravilo da jači može vršiti pritisak nad slabijim, međutim za to se kasnije plaća visoka cena. Mnoga deca nakon toga najčešće vode životnu bitku protiv osećanja krivice i sramote, te osećanja niže vrednosti i često ostaje loš odnos prema roditeljima. Ovakva vrsta maltretiranja nema veze s vaspitanjem. To se zove dresura koja na detetovoj duši ostavlja rane koje ne zarastaju, iako dete u drugim situacijama dobija pohvale.

Korišćenje „time-out” metode može da bude odlično rešenje, ali jedino ako je koristimo zajedno. Kada se konflikt odvija u destruktivnoj slepoj ulici, u borbi za vlast, možete da odete sa detetom u drugu prostoriju i zajedno sednete i razmislite o situaciji. Često se desi, kada odrasli uspeju na kratko da zaćute, da dete predloži konstruktivno rešenje.

I za kraj jedno dobro pravilo: ukoliko razmišljate o tome da li nad detetom da koristite neku metodu, onda najpre dobro razmislite da li biste tu metodu primenili na Vašem partneru ili voljenoj osobi. Ukoliko ste deo odraslog sveta koji još uvek ne može da prizna da su deca ljudi i Vaš odgovor na ovu dilemu je NE (ne biste metodu primenili na odraslima, ali biste je primenili na detetu), onda je to najverovatnije loše i za Vaše dete, kao što bi bilo neugodno i ponižavajuće za odraslu osobu.

Porodični ručak predstavlja zajedništvo onda kada su svi za stolom dobrodošli, upravo takvi kakvi jesu i u skladu sa tim kako se u tom trenutku osećaju. Sasvim je u redu da u porodici gradite kulturu prema kojoj svi poštuju pravila dvoje odraslih ljudi, kao i njihovo shvatanje o tome šta je zapravo lepo ponašanje za stolom, ali nije pametno zahtevati da članovi porodice potisnu svoja osećanja ili zabrane negodovanje prema njihovom zajedničkom odnosu.

Jesper Jul


Ovaj tekst je autorsko delo Jespera Jula. Ukoliko želite da ga objavite na svom sajtu/portalu/blogu molimo vas da navedete autora teksta i link ka sajtu Familylab Srbija. Hvala vam na razumevanju.

Prijavite se na naš newsletter

Pročitajte još tekstova