Da li sam ja loša majka?

Podelite ovaj post

Imam ćerku od 17 meseci. Od rođenja je dobroćudno i prijateljski nastrojeno dete. Kada idemo kod nekoga u posetu uvek ima potrebu da pokaže sve svoje sposobnosti i talente. Veoma voli da bude u centru pažnje. Ovo može biti i zato što je prvo unuče sa obe strane u velikoj porodici te je obasipana pažnjom i ljubavlju.

Poslednja dva meseca su izuzetno teška-naporna. Postala je jako prkosna. Znam da deca u određenom uzrastu i jesu takva, ali u poređenju sa njenim vršnjacima, a iz razgovora sa zaposlenima u jaslicama uvidela sam da je njeno ponašanje mnogo više od očekivane faze. Na primer, igranje sa utičnicama. Iako su one kod nas u kući zaštićene, mislim da treba da nauči da je to opasno. Kada počne da dira utičnicu ja joj kažem da ne sme, pokušavajući da joj skrenem pažnju na nešto drugo. Onda ona počne da se baca po podu, vrišti i udara se i opet ide nazad ka utičnici. Kada se ovo ponovi tri ili četiri puta, odvedem je u krevet i dam joj 10 minuta da se smiri. Čim izađe iz svoje sobe opet direktno ide ka utičnici. I sve ovo može da traje sat vremena!

Dosledna sam u svojoj nameri i ne odustajem. Moja ćerka je postala neverovatno teško dete i ja sam totalno iscrpljena. Iz tog razloga čini mi se da sam ja užasno loša majka, i to mi sve teže pada. Šta bi trebalo da uradim drugačije? Ne razumem zbog čega moja ćerka koja je uvek dobijala puno pozitivne pažnje traži toliko negativne pažnje? Da li možete da mi pomognete?

Očajna i iscrpljena majka

ODGOVOR:

Prvo malo o vašim osećanjima vezanim za to da ste Vi loša majka. Za mene je loša majka ona koja se svakodnevno suočava sa negativnim posledicama svojih postupaka ili pasivnosti, a i dalje ne radi ništa da to promeni. “Dovoljno dobra majka“ je ona koja preuzima odgovornost za svoje greške i koja aktivno traži nove puteve, upravo kao što vi i radite.

Vaša ćerka ima 17 meseci i razvila je ono što mi zovemo “sindrom postmoderne princeze.“ Deo objašnjenja za razvoj ovog sindroma leži u „pozitivnoj“ pažnji koju Vaša ćerka uživa u porodici. Deca se naizgled osećaju sjajno, a u stvari postaju izuzetno izolovana i očajna. To je široko rasprostranjena zabluda. Ključ promene se nalazi u Vašim rečima: „Ne razumem zbog čega moja ćerka koja je uvek dobijala puno pozitivne pažnje traži toliko negativne pažnje.“ Problem je inače predugačak da bi se o njemu raspravljalo u ovom trenutku, reč je o zabludi da je deci potrebna „pozitivna“ pažnja, pre nego „negativna“ pažnja. Iz mog iskustva deci ne treba ni jedno ni drugo. Njima je jedino potrebna vaša prisutnost, svesnost, toplina.

Vaša ćerka je preopterećena „pozitivnom“ pažnjom, odnosno pažnjom koju odrasli doživljavaju kao pozitivnu (brižnost, uzdizanje, pohvale). Ovakav oblik pažnje deca od godinu i po dana doživljavaju kao izraz ljubavi zato što u potpunosti veruju svojim roditeljima. Ali kako rastu sa tugom konstatuju da „pozitivna“ pažnja ne sadrži sve potrebne hranljive materije. Ovo vodi ka činjenici da roditelji opisuju dečije ponašanje kao prkosno, antisocijalno, i neljubazno. Dete u stvari pokušava da dopre do osoba koje se kriju iza roditeljske uloge i „strateške“ pozitivnosti.

Zamislite ćerku kao deo ljubavne veze u kojoj se ne oseća baš najbolje. Njeno vam ponašanje govori: „Dragi Mama i Tata, puno vas volim i ne mogu da zamislim da bih ikada imala druge roditelje, ali moram vas upozoriti da se sa vama ne osećam baš najbolje. Primećujem da se iznervirate kada komuniciram sa vama na ovaj način ali to je jedini način za koji ja znam.“

Devojčica ne pokušava da privuče „negativnu“ pažnju. Pokušava nam reći da pažnja u ovom obliku nije dovoljna i da je spremna da bude meta negativne pažnje onoliko dugo koliko roditeljima treba vremena da se promene.

Upotreba „tajm auta“ je po mom mišljenju priznavanje poraza i prenošenje odgovornosti i krivice na dete, zato je, u stvari, ohrabrujuće što Vaša ćerka pod pritiskom ne popušta. Ponovni odlazak ka utičnici neće biti iz prkosa, već zato što je ona jaka, hrabra i uporna da se suprotstavi vašoj poruci, dok je Vi kao odrasla osoba ne razumete i adekvatno promenite svoje ponašanje. Strategije kojima se trenutno koristi, su iz mog iskustva, poklon za Vas, jer Vam omogućavaju da razmislite o sopstvenoj slici roditeljstva i prilagodite je situaciji.

Možete naravno, da budite dosledni i posmatrate Vašu ćerku kao nevaspitano i prkosno derište koje ne ispunjava Vaša očekivanja. Ako ste tako izabrali, strategija je jasna: hvalite je kada uradi nešto što Vi smatrate da je ispravno, ignorišite je kada uradi nešto pogrešno. Ovo je često efikasan način da manipulišemo decom. Ali Vaša ćerka mi se čini isuviše zdravom i snažnom da bi se tome povinovala. Kao i mnogi drugi moderni roditelji stojite pred životnim izborom: da li ćete nastojati da se „izmigoljite“ iz životnih nevolja, ili ćete gledati na ponašanje svog deteta kao na izazov za razumevanje samih sebe iz čega će proisteći konstruktivan uticaj na celokupan porodičan život? Ja Vam predlažem drugu opciju.

Kako ja vidim stvari, Vaša ćerka je bila uspešan „projekat“ odraslih. Što znači, da Vi svesno težite tome da od nje primate samo najbolje. A upravo sada počinje razvoj zdravog, voljenog i harmoničnog deteta. Devojčica je zdrava, voljena, jaka, ali na putu ka veoma neharmoničnoj unutrašnjosti i takvom odnosu prema svetu. Zaboravio sam, roditeljske želje da se predstave kao pošteni, kompleksni, topli i iracionalni ljudi kakvi i jesmo, a što deca najviše i trebaju, znaju se sakriti iza ambicije da budemo „dobri roditelji“.

Jesper Jul


Ovaj tekst je autorsko delo Jespera Jula. Ukoliko želite da ga objavite na svom sajtu/portalu/blogu molimo vas da navedete autora teksta i link ka sajtu Familylab Srbija. Hvala vam na razumevanju.

Prijavite se na naš newsletter

Pročitajte još tekstova